Hifenacija, to jest podela reči na kraju reda, oduvek je zadavala poteškoće profesionalnim štamparima koji su težili ne samo lepšem izgledu štampane stranice već i njenoj većoj čitljivosti.
|
Otac modernog štamparstva, Johan Gutenberg, koristio je hifenaciju kada je štampao svoje remek-delo, Bibliju na latinskom. Podela reči po pravilima i preporukama važećeg Pravopisa liči na trivijalan programerski zahvat, pogotovo ako uzmemo u obzir da Pravopis daje i tabelu suglasničkih grupa koje treba, ne treba ili je bolje razdvojiti odnosno ne razdvojiti. Međutim, taj naizgled jednostavan zadatak pretvara se u pravu noćnu moru onog momenta kada zaista zasučete rukave i latite se programiranja. |
![]() |
Obratite pažnju na to kako je poravnat sledeći višestubačni tekst, koji ujedno objašnjava osnove preloma teksta.
|
|
Tipografija se ne bavi samo izgledom pojedinačnih slova. Daleko značajnije je kako su slova poslagana zajedno, jer to direktno utiče na čitljivost teksta. Na pisaćoj mašini svako slovo je iste širine, te je ukupan broj slova koja mogu stati u jedan red
|
unapred utvrđen. Pred samim krajem reda, zvonce je označavalo trenutak kada treba doneti odluku šta ostaviti a šta preneti u sledeći red. Iako jednostavan, ovaj postupak tipografski gledano daje katastrofalan rezultat. Nedostaci su brojni: ne
|
postoji mogućnost vertikalnog podešavanja veličine slova, širina svih slova je nepromenljivo ista, tekst nikada ne može biti obostrano poravnat. Sve ovo vodi ka najvećem grehu u svetu dobrog dizajna: tekst izgleda ružno i težak je za čitanje.
|
|
|
Očigledno rešenje je korišćenje proporcionalnih fontova, u kojim svaki znak ima svoju širinu. Ovakvi fontovi pružaju dizajnerima široke mogućnosti da izaberu izgled i veličinu slova, i višestruko dobiju na atraktivnosti i čitljivosti teksta.
|
Međutim, oni stvaraju novi problem. Broj znakova koji se mogu smestiti u jedan red više nije fiksan, već zavisi od toga koji znaci su upotrebljeni. Kako pri tom izbeći neuredan izgled iskrzane desne strane teksta (uporedite desne strane odlomaka u ovom i
|
prethodnom redu s redovima ispod)? Kvalitetan dizajn traži jasno definisane blokove teksta. Kako dobiti "obostrano poravnat" tekst, kad svaka linija može biti proizvoljne širine u zavisnosti od upotrebljenih znakova?
|
|
Ljudsko oko pre svega zapaža oblik reči, i ne primećuje toliko razmake između reči. Povećavanjem ili smanjivanjem razmaka između reči, moguće je
|
skupiti ili raširiti red, a da se ne naruši čitljivost. Ako razmaci između reči postanu suviše veliki i stvore ružne praznine u tekstu, takođe postoji mogućnost da se malo
|
povećaju i razmaci između samih slova. Međutim, s obzirom da to menja način na koji vidimo reči, ova mogućnost je mač sa dve oštrice.
|
|
|
Proces kompozicije teksta je veoma kompleksan. Najprostije rečeno, osnovni algoritam se sastoji iz sledećih koraka: računar najpre sabira širinu
|
znakova svakog reda, plus i minus jedna reč. Zatim donosi odluku kako da poravna taj red tako što podešava razmak između reči pre nego razmak između
|
samih slova. Takođe sabijanje ima prednost nad širenjem. Po donesenoj odluci prelazi na sledeći red.
|
|
Ceo sistem komplikuju najmanje dve dodatne stvari. Prvo, metrika fontova tretira znake kao obične pravougaonike. U stvari, slova se međusobno veoma razlikuju, pa i idealan razmak između pojedinih
|
slova nije uvek isti već zavisi od toga koje slovo dolazi iza. Rešenje ovog problema sastoji se u podešavanju razmaka između slova tako da se preklapaju, to jest manje ili više zadiru u prostor prethodnog slova.
|
Profesionalni fontovi sadrže veliki broj parova znakova sa precizno kontrolisanim razmacima zavisno od njihovog redosleda.
|
|
|
Drugi faktor koji se mora uzeti u obzir daleko je sofisticiraniji i stvara mnogo više glavobolja. Ponekad je praktično nemoguće ostati u okvirima minimalno to jest maksimalno dozvoljenog razmaka iz-
|
među slova i reči, pogotovo kada se radi sa uskim stupcem. Pretpostavimo da se na kraju reda nalazi neka duža reč. Skupljanje bi dovelo do preteranog zgušnjavanja i slova bi se preklapala.
|
Prebacivanje u sledeći red ostavilo bi ružne rupe po tekstu. Oba pristupa narušavaju tipografsku "boju" teksta, i čine ga teškim a prvi čak i nemogućim za čitanje.
|